Robles je tako u povijest poslao svjetski rekord Liu Xianga star tek 11. mjeseci (12.88) i najavio da će 110m sa preponama biti jedan od najuzbudljivijh i najneizvjesnijih događaja na Olimpijskim igrama u Beijingu.

No, senzacijama u Ostravi tu nije kraj jer je osim rekorda na 110m prepone, “pao” i svjetski rekord na 1 sat za žene. Tire Tune iz Etiopije za sat vremena pretrčala je 18,517 metara popravivši 10 godina star rekord sunarodnjakinje Tegle Louroupe za 177 metara. Inače neuobičajena (paradna) disciplina postala je zaštitni znak mitinga u Ostravi prošle godine kada je Haile Gebreselaisie također postavio novi svjetski rekord pretrčavši 21,285 m za sat vremena.

Dodojamo još i da je Blanka opet postigla najbolji rezultat sezone (205 cm) i ubilježila 27. pobjedu zaredom.

REZULTATI

Nama u Hrvatskoj po 26. pobjedi u nizu sada već ikone hrvatskog sporta Blanke Vlašić (204 cm - najbolji rezultat sezone) a internacionalnom auditoriju po “svemirskom” rekordu Tirunesh Dibabe koja je 5000m otrčala za nevjerojatnih 14:11.15, te svjetskom juniorskom rekordu 18-godišnjeg Sudanca Abubaker Kakia koji je 800m pretrčao za odličnih 1:42.69.

Stadion u Oslu atletičare je dočekao popunjen do posljednjeg mjesta (16 000) a odlično raspoložena publika je ovog puta gotovo sve favorite dovela do pobjede i iznimno vrijednih rezultata.

Tako su u igri za jackpot od milijun dolara ostali Bershawn Jackson (400 m pr., 48.15, najbolji rezultat sezone), kenijska juniorka Pamela Jelimo koja na 800m uistinu nema konkurencije (1:55.41), naturalizirana Španjolka Josephine Onya koja više nije iznenađenje nego očito jedna od budućih zvijezda (12.59 100m pr.), Saudijac Hussein Taher Al-Sabee sa 8.19 m u dalju te naravno Blanka Vlašić sa najboljim rezultatom sezone (204 cm).

Od ostalih rezultata valjalo bi izdvojiti popravni ispit Jeremya Warinera (400m , 43.98) koji se “iskupio” za poraz u Berlinu, odličnih 87.73 Andreasa Thorkildsena u koplju te najbolji rezultat sezone na 3000m sa zaprekama graciozne Ruskinje Galkine (9:14.77).

REZULTATI MITINGA

FORUM

Ono što mene kao čovjeka i sportaša boli je da ova zemlja ima svjetsku prvakinju i nekoliko potencijalnih zvijezda, no to nikoga ne zanima jer očito je važnije gledati priču o nogometu i gatanja tko će kako igrati. Dakle lamentira se  o događajima koji se tek trebaju dogoditi i s kojima će javnosti biti maksimalno opterećena neki duži period i to od 0-24. Činjenica da Blanka Vlašić u Oslu možda piše povijest sa nizom pobjeda kakav se ne pamti očito je u glavi nekih ljudi poprilično nevažna i ne zaslužuje izravan prijenos.

Na ovakav sramotan odnos nacionalne televizije prema atletici i Blanki je upozoravao i Joško Vlašić kada se prijenos natjecanja iz Valencie prekidao zbog doista perifernog rukometnog susreta. Nažalost, gospodinu Jošku se nije priključio niti jedan atletski radnik već je sve prošlo kao sasvim uobičajen događaj u ovoj zemlji mediokriteta.

Nadam se da HAS neće šutjeti na ovo pa gospodu ovim putem pozivam da javno reagiraju na ovakav nakaradan odnos državne televizije prema atletici i svjetskoj prvakinji.

Možda možemo prijenos pratiti i na TV Slovenija (kao i uvijek) no evo iz principa to ne želim učiniti jer HRT je televizija čiju pretplatu plaćaju svi građani a među njima i oni koji bi večeras rado gledali miting Zlatne Lige a ne predviđanja i filozofiranja u Nostradamus stilu.

Ove godine Blanka nije imala ozbiljniju konkurenciju, koliko toliko su je pratile tek Jelena Slesarenko (Rus) koja je preskočila 201 cm te Vita Palamar (Ukr).

Tako je hrvatska atletika u Valenciji ostvarila 100% učinak, pošto je naša jedina predstavnica ujedno i ostvarila pobjedu. Iako, iskrenije bi bilo koristiti termin “obitelj Vlašić” jer to je ipak prvenstveno samo uspjeh Blankine obitelji trenera a ne sustava……

Ostale rezultate pogledajte na stranici prvenstva .

Prema najnovijim gradonačelnikovim izjavama gradnja dvorane će pričekati još koju godinu i odvijati će se paralelno sa rekonstrukcijom Doma Sportova kod kojeg će i biti smještena. Iako to u članku nije eksplicitno navedeno dvorana se neće početi graditi prije 2010. godine.

Iako sve ovakve najave treba uzeti s rezervom, činjenica je da je Zagreb jedna od rijetkih metropola koja nema nikakvu atletsku dvoranu. (Boćarski Dom to nije u svakom slučaju)

Kao što to obično ide sa svim velikim događajima u gradu Zagrebu a moglo bi se reći i u Hrvatskoj općenito, neizbježno je primijetiti da su svi izdašno financirani od strane države ili lokalne samouprave, bilo to posredno ili neposredno. Kada se uzme u obzir sve navedeno, dolazimo do zaključka da miting u pravilu organiziraju građani svojim novcem. Međutim, ti isti građani nemaju pravo znati kako se njihov novac troši jer organizacija takvih događaja, među ostalim i Hanžeka, je prosječnom građaninu obavijena velom tajne pa se može zaključiti da je po dobrom starom običaju dio novca završio tamo gdje ne bi trebao. Krajnji rezultat je smanjena kvaliteta događaja i nešto jači bankovni saldo pojedinaca uključenih u organizaciju.

Po svemu sudeći ove je godine Grad Zagreb odustao od izdašnog financiranja mitinga kojem je iz godine u godinu primijetan pad kvalitete pa je automatski i sve dovedeno pod upitnik. Iako sada svi sasvim opravdano strepe, autor ovog članka je poprilično siguran da će građani opet izdašno financirati miting a njihov novac će organizatorima dodijeliti gradonačelnik Bandić odigravajući po tko zna koji put ulogu velikog Mesije kraljice sportova.

Zašto je organizatoru prijeko potreban ogroman novac građana nije previše jasno budući da miting prenosi nekoliko TV postaja a od njih i jedna globalna - Eurosport. Kada uzmemo u obzir da se radi o događaju koji je poprilično popularan u Gradu i koji putem TV-a prati milijunski međunarodni auditorij opravdano se postavlja pitanje marketinških sposobnosti organizatora.

Da budem jasniji - vi na mitingu za iznos do(?) 10000 kn dobivate 5 metara reklamnog panoa uz stazu, reklamu u promotivnim materijalima mitinga, VIP ulaznice… a za recimo cijenu jednog automobila više klase miting nosi ime vaše kompanije. Unatoč tome, miting ima tek jednog ozbiljnijeg i 2-3 manja sponzora. Još ću jedanput napomenuti da se miting prenosi na par državnih televizija i Eurosportu.

Istovremeno, zanimljivo je vidjeti popis sponzora npr. mitinga u Ostravi ili čak Beogradu koji bi se po mnogočemu mogli uspoređivati sa Hanžekom. Sponzori su redom hoteli, aviokompanije, rent-a-car kompanije, radio postaje, dnevne novine, touroperatori….što navodi na zaključak da je tamo organizator ogroman dio troškova smanjio ili čak anulirao davanjem reklamnog prostora navedenim kompanijama. Naravno, ukoliko ste posjetili stranice navedenih mitinga vidjet ćete da to nisu jedini sponzori već postoji cijeli niz gospodarskih subjekata koji novčano (dakle ne samo besplatnim uslugama) podupiru organizaciju mitinga.

U Zagrebu su sponzori prvog tipa (oni koji će u razmjenu za reklamu ponuditi besplatnu uslugu) u potpunosti izostali no to nije spriječilo organizatora da smjesti sudionike u najskuplji hotel, najvjerojatnije ih preveze po što skupljoj tarifi itd…. Takvi potezi se čine neracionalnim za dobro mitinga ali istovremeno daju zaključiti da je nekim pojedincima značajno odebljao novčanik nauštrb kvalitete mitinga i u krajnoj liniji građana koji taj miting velikim dijelom financiraju.

Drugi i ne manje bitan faktor su sami sportaši koji dolaze na miting a koji u prvom redu zapravo i određuju kvalitetu mitinga. Interesantno je primijetiti da po tom pitanju miting iz godine u godinu gubi na vrijednosti iako proračun nije baš skroman. Problem se možda krije u manageru mitinga g. Edletzbergeru i domaćoj sviti koja s njime dijeli novac.

Treći problem leži u neadekvatnom borilištu na kojem se miting održava ali on je ponajprije rezultat inertnosti i oportunizma atletskog lobija koji je dopustio da maksimirski stadion izgubi funckiju atletskog borilišta.

Uzevši sve navedeno u obzir više je nego jasno da miting u formi kakvoj jest nije niti zaslužio da se održi jer mu je prvenstvena namjera očito rasipanje novca građana u privatne džepove a ne promocija atletike kao sporta. Kao takvom, Hanžeku su nužne temeljite organizacijske i kadrovske promjene koje će ići u smjeru promocije atletike kao sporta a ne osobnoj promociji i materijalnoj koristi pojedinaca.

Neobično, članak uopće nije bio u dijelu sporta i skoro mi je promakao. Da nije to neka ‘patka’ ili poluinformacija potvrđuje činjenica da u članku za mišljenje pitaju i Joška Vlašića i Mladena Katalinića. I iako Vlašić daje izjavu da mu je žao što više Zagreb nema Grand Prix miting, izjave oba trenera daju naslutiti da nisu znali da stvarno gubimo naš najjači atletski miting. I zato sam čekao… Nekoliko dana prolistao novine, potražio sam čak i sporan članak na internetskim stranicama. Ništa, nigdje ni riječi. Zato ću vam otprilike samo ocrtati koji su razlozi navedeni za gubitak statusa zagrebačkog mitinga; Grand Prix miting navodno mora imati kvalitetniju (da li to znači noviju ili samo održavaniju, ne znam) atletsku stazu, postavljeni su propisi o broju i smještaju gledatelja, kao i o proračunu mitinga. On iznosi (tog podatka se sjećam) oko 10 milijuna kuna, i upravo je to jedan od glavnih razloga zašto nećemo imati Grand Prix. Naime, koliko sam ja shvatio, ZŠS za ‘Hanžeka’ izdvaja 2 milijuna kuna svake godine i potpisivanje povećanja izdvajanja bi značilo kredit, za koji ZŠS nije spreman. Dakle ako se ne nađe neki sponzor ili sam grad ne uskoči, možemo zaboraviti Miting.

Hanžekovićev memorijal službeno datira iz 1951., iako je i ranije postojao, to je prva godina od koje se službeno vode rezultati. Počeo je kao susret atletičara Mladosti i Dinama i uskoro se iz klubskog dvoboja pretvorio u međunarodni miting, koji je već tada privlačio velika atletska imena i zabilježavao izvrsne rezultate. Da vas ne gnjavim puno povijesti, ima jedna dobra knjiga o memorijalu, autora Marina Šareca, izdana upravo povodom pedesete obljetnice miting. Pravi razvoj miting je doživio 90tih a vrhunac, primanje u IAAF grupu mitinga i status Grand Prixa, krajem stoljeća. Prvi Grand Prix Zagreb održan je 1999. godine. Ne znam koliko ste pratili tada atletiku ili sam miting. To je bio jedan stvarno pravi sportski spektakl. Najavljivan mjesecima unaprijed, veliki broj zvijezda koje su dolazile i stvarno ostavljale dojam da uživaju u Zagrebu, malo otkaza, vrhunski rezultati i atmosfera…I onda je polako krenulo nizbrdo. Nekako su imena koja su dolazila ostala ista, a vrijeme je prolazilo, njihove karijere prestajale i jedino su u Zagreb dolazile. Od toga da je u Zagrebu prvi puta predstaljena Marion Jones, da je Gail Deverse na vrhuncu karijere bila stalna gošća, odjednom smo se sveli na dva, tri priznata imena svjetske atletike. I to uglavnom zbog Ivane i Blanke. I živio je miting još koju godinu na tome. Zatim su uslijedili promjeni termina održavanja, staza se počela raspadat, atletičari sve više izbjegavati Hanžek. Prošlogodišnji miting vjerujem da malo tko uopće pamti.

Samo devet godina poslije nemamo više Grand Prix. Da li je možda mali usputni članak u Večernjem bio samo upozorenje, poziv gradonačelniku da konačno pomogne i nekom, za njega, ‘manjem’ sportu? Možda, ali isto sumnjam. Predsjednik ZŠS-a govorio je o opciji da se ovogodišnji proračun iskoristi za obnovu stadiona i investiciju za budućnost, pa da sa novijom i ‘zdravijom’ infrastrukturom, da li samo materijalnom ili i ljudskom, krenemo ispočetka i pokušamo vratiti sjaj našem najjačem atletskom mitingu. Valjda će IAAF zapamtiti veličanstvenu atmosferu iz ‘99 i 2000. i odlučiti da opet zaslužujemo imati miting uz bok najjačima.

U jednoj novijoj varijanti, unaprijeđenoj kod nas Hrvata, više ni ne čekamo da netko podbaci već unaprijed stvaramo upitnike o njegovoj stručnosti, znanju i pravu na određenu poziciju. Sasvim slučajno ćete ovdje prepoznati izbornika rukometne reprezentacije. Iako zaista nisam njegov obožavatelj, smatram krajnje degutantnim osporavati uspjehe koje je postigao, da svaki čovjek koji je ikada pogledao utakmicu, svaki novinar koji je ikada, makar otvorio Sportske, ima pravo smatrati se stručnijim od izbornika koji donosi medalje.

No vratimo se na temu. Kad krenu valovi kritika, započeti od često sumnjivo stručne osobe, svaka osoba na ulici ma svoje mišljenje. Doslovce je fascinantno kako za većinu trenera, da nije bilo gore navedenog kritičara, možda nitko nikada ne bi ni čuo!!! Ok, za Červara, Bilića i slične bi, ali recimo da prođete ulicom i pitate prosječnog Hrvata tko je trener Natka Zrnčića-Dima ili Sanje Jovanović pa evo čak i Blanke Vlašić… Koliko bi ih znalo odgovoriti? Sumnjam da bi postotak bio velik, ponajprije jer iz osobnog iskustva znam da za Blanku većina ljudi misli: ma nju stari trenira, kaj ne? Ako i to… Tog trena ako Blanka ne skoči rezultat koji očekujemo, potegnut će se priče, od atletskih krugova pa na šire, o stručnosti Joška i Bojana. Sumnjate u to?

E sada, zašto me to smeta? Trenerima se ne odaju priznanja. Oni ne stoje na postoljima, ne primaju medalje, ne daju izjave za novine, slikaju se, snimaju reklame, nemaju sponzore… da dalje ne nabrajam. Jednom godišnje će se održati neka ceremonija na kojoj će vrhovna organizacija dodijeliti nagradu za najboljeg trenera godine. Pazi ti to!!!! Ljudi koji ulažu cijeli svoj život u rad sa sportašem ili grupom sportaša na kraju godine će odabrati JEDNOG- najboljeg. S druge strane sportaši, koji ionako kupe sve zasluge, će imati: najboljeg sportaša (ove godine čak dva?), najbolju sportašicu, najbolju mušku ekipu, najbolju žensku ekipu, najveću nadu (rijetko je to samo jedna)… jesam li zaboravio koju nagradu?? Shvaćam da će većina, pa čak i trenerska struka, reći: sportaš je taj koji sav rad realizira i pretvara u uspjeh. On je taj koji izađe na sportsko borilište i pokaže da cijeli trud i svo odricanje nije bio uzalud. I bit će u pravu. Ali sportaš će upravo zato i biti nagrađen sa svim gore navedenim privilegijama. Zašto se ne može jedan dan na kraju godine odati priznanje… pa evo, deset najboljih trenera??? Jednom godišnje, na dodjelama nagrada pozoveš najbolje trenere, fizioterapeute, doktore, masere i sve one ostale koji čine nužno potrebnu logistiku i staviš ih na pozornicu Lisinskog (ili gdje god da se održavaju te nagrade) i kažeš: evo danas vama odajemo priznanje što ste uvijek u sjeni a opet tako vrhunski radite svoje posao… Oni inteligentniji već vide kuda naginjem s temom …

Naime na kraju prošle godine odabrani su ponovo laureati hrvatskog sporta u protekloj godini. Uz silne nagrade sportašima dobili smo i najboljeg trenera: Ratka Rudića. I tu novinari stvaraju skandal. Da, novinari!!! Ne Joško Vlašić, novinari. Postoji naime pravilnk o dodijeljivanju nagrada, o rangiranju nečije uspješnosti. I da vas sada ne gnjavim, po svim točkama pravilnika, Joško Vlašić i Bojan Marinović su trebali biti najbolji treneri 2007. godine.

No odlučeno je drukčije, službena verzija glasi da je izglasan Rudić. Ne ulazim u reakciju na samim dodijelama koju čak ni novinari nisu uspjeli dovoljno napuhati, što bi značilo da je nije bilo. Sasvim opravdano Vlašić šalje prosvjedno pismo u HOO s pitanjim i obrazloženjem da je prema pravilniku, a on bi jedini morao biti relevantan u ovoj priči, nagrada trebala pripasti njemu i Marinoviću. Stvoren je sukob, zavjera Vrdoljaka i Vlašića, u kojoj oni zapravo omalovažavaju vaterpoliste! A tek obrazloženje dodijele nagrade Rudiću… Neću ni početi o tome, nikad ne bi završio. Stvoren je skandal koji niti je postojao, a niti je bio potreban. Dva čovjeka koji su zaslužili priznanje dovedena su u situaciju da se moraju javno pred novinarima dokazivati da su vrhunski stručnjaci, da zaslužuju nagradu. I naravno da zaslužuju. Potpuno mi je nejasno da ne možemo svake godine nagraditi naše najbolje trenere na adekvatan način. Pa imajmo više nagrada, oni su ti koji uopće čine mogućim da sport postoji i da se uspjesi stvaraju. Imajmo nagradu za najboljeg trenera pojedinca, najboljeg trenera ekipe, najboljeg izbornika (da, Rudić, Bilić, Červar… oni nisu treneri, oni su izbornici!!!), najveću trenersku nadu. Umjesto da se dovodimo u situaciju da jedini način na koji se naši najbolji stručnjaci ‘proslave’ je skandalima u kojima dokazuju svoju sposobnost i znanje. Oni su ga pokazali i dokazali na sportskim borilištima…Odajmo im priznanje za to!!!

Od ostalih rezultata bilo bi vrijedno izdvojiti nacionalni rekord i rekord mitinga lokalne miljenice Sussane Kalllur na 60m sa preponama - 7.75 , pobjede Kubanca Roblesa na 60m prepone sa 7.45 te  domaćeg Stefana Holma u visu sa preskočenih 2.33m.

Rezultate mitinga možete pogledati ovdje.